Homofobija među nama  

Svi/e smo homofobični/e. Bez obzira na našu seksualnu orijentaciju, bez obzira na način na koji smo odgajani, bez obzira na naša životna iskustva ili razinu tolerancije koju posjedujemo.  Moć homofobije je dovoljno velika da drži 10% populacije u poziciji da žive živote u strahu i/ili opasnosti, a preostalih 90% zarobljenima u vlastitim strahovima. Analogna tome je moć seksizma koja u poziciji straha drži znatno veći postotak žena.

Homofobija se tiče svih nas i usko je povezana sa postojećim društvenim sistemom. Ona se generira kroz patriarhalni poredak i nije neovisna od drugih opresija u društvu. Homofobija je oružje seksizma.

Evo kako.

Heteroseksizam stvara povoljno okruženje za homofobiju kroz pretpostavku da je svijet  heteroseksualan. Heteroseksualci/ke generiraju homofobiju kroz prikazivanje i legitimiranje heteroseksualnosti kao norme.

Heteroseksizam uključuje i sistematski iskaz homofobije u društvenim institucijama. Heteroseksizam i homofobija udruženo iznuđuju prisilnu heteroseksualnost i trvđavu patriarhalnog sustava – nuklearnu obitelj.

Glavni otpor ženskom pokretu iskazan je kroz patriarhalnu ideju da je ravnopravnost žena, samostalnost žena, kontrola žena nad vlastitim tijelima i životima prijetnja «temljnoj» društvenoj instituciji – nuklearnoj obitelji. Pojam nuklearne obitelji se može pojasniti bolje kroz: heteroseksualnost, podjelu rodnih uloga na «ženske» i «muške» te usmjeravanje na jedan od dva moguća smjera koju zadaje binarnost roda i spola.  

Homofobija je oružje seksizma u skladu s čim su lezbijke uglavnom nevidljive, a gej muškarci javno brutalno kažnjeni učestalim fizičkim i psihičkim napadima.

Lezbijke su nevidljive jer su žene, jer ih se ne doživljava ozbiljno, jer ih se ne doživljava kao prijetnju i jer se nasilje nad njima provodi svakodnevno u svijetu koji nam nije predstavljen kao javan.

Biti lezbijka znači biti označena kao neka koja je prešla granicu, izmjestila se iz seksualne/ekonomske ovisnosti o muškarcu, neka koja je «ženski-identificirana». Lezbijke se doživljavaju kao neke koje mogu živjeti bez muškaraca i koje su zbog toga (kako god nelogično bilo) protiv muškaraca. Dakle, lezbijke se doživljava kao bića izvan prihvatljivog rutinskog reda. Lezbijka je ona koja nema društvenih institucija da ju zaštite i koja nema privilegiju na zaštitu od strahe muških pojedinaca. Mnoge heteroseksualne žene ju vide kao neku opreku žrtvi koju su one podnijele u svrhu prilagođavanja prisilnoj heteroseksualnosti. Lezbijka se doživljava kao prijetnja nuklearnoj obitelji, muškoj dominaciji i kontroli, samoj srži seksizma.

Gej muškarci se također doživljavaju kao prijetnja muškoj dominaciji i kontroli a homofobija koja se izražava prema njima također ima korijen u seksizmu kao i homofobija uperena prema lezbijkama. Vidljivi gej muškarci su meta ekstremne mržnje i straha heteroseksualnih muškaraca jer se kidanje lanaca muške heteroseksualne solidarnosti doživljava kao prijetnja mehanizmu seksizma. Gej muškarci su smatrani izdajicama koje treba kazniti i eliminirati.  Kada vidimo snagu homofobije koja je uperena prema gej muškarcima, počinjemo shvaćati načine na koji seksizam utječe na muškarce kroz nametanje rigidnih nehumanih rodnih uloga.

Najčešće se koristi slijedeća podjela na četiri različita, ali povezana oblika homofobije: personalna, interpersonalna, institucionalna i kulturalna.

Personalna homofobija je predrasuda temeljena na osobnom uvjerenju da su lezbijke, gejevi i biseksualke/ci grješni, nemoralni, bolesni, inferiorni u odnosu na heteroseksualce ili nepotpuni muškarci i žene. Personalna homofobija se manifestira osjećajima straha, nelagode, nesviđanja, mržnje ili gađenja prema istospolnoj seksualnosti. Svatko, bez obzira na seksualnu orijentaciju, može osjetiti personalnu homofobiju. Kad je osjećaju lezbijke, gejevi i biseksualke/ci naziva se internalizirana homofobija /bifobija.
Kao i heteroseksualci/ke, lezbijke, , gejevi i biseksualke/ci su učeni kako je istospolna seksualnost inferiorna heteroseksualnosti te mnogi ovo internaliziraju, proživljavaju u sebi, do te mjere da je samo-prihvaćanje vrlo težak proces. One/i prihvaćaju stigmu koja je usmjerena prema lezbijkama, , gejevima i biseksualkama/ima bez da razmišljaju kako je njihovo iskustvo rezultat te svepristune stigme. Jedan rezultat ovakvog razmišljanja jest da lezbijke, gejevi i biseksualke/ci taje svoj identitet; drugi očajnički pokušavaju negirati ili promijeniti svoju seksualnu orijentaciju; a neki pokušavaju ili uspiju počiniti samoubojstvo.

Interpersonalna homofobija je individualno ponašanje temeljeno na personalnoj homofobiji a manifestira se kroz direktno ugrožavanje i/ili napad na homoseksualne i biseksualne osobe,. Ta mržnja ili nesviđanje može se izražavati smišljanjem različitih imena, pričanjem viceva, verbalnim i fizičkim zlostavljanjem i drugim individualnim diskriminacijskim postupcima.
Interpersonalna homofobija u svom ekstremnom obliku dovodi do toga da su lezbijke, gejevi i biseksualke/ci fizički napadani zbog mržnje tj. u ovom slučaju homofobije. Većina ljudi homofobiju ispoljava kroz pasivno promatranje i podržavanje postojećeg heteronormativnog sustava u kojem živimo. Rodbina često namjerno izbjegava svoje homoseksualne i biseksualne članove obitelji; suradnici su distancirani i hladni prema svojim radnim kolegama lezbijkama, gejevima i biseksualkama/iima; heteroseksualni prijatelji/ce nisu zainteresirani/e za slušanje o vezama svojih prijatelja lezbijki, gejeva i biseksualki/aca.

Institucionalna homofobija se odnosi na brojne načine kojima vlada, poslovni sektor, crkve i druge institucije i organizacije vrše diskriminaciju na temelju seksualne orijentacije.  Za institucionalnu homofobiju se često korist naziv heteroseksizam.
Institucionalna homofobija se reflektira u religijskim organizacijama koje imaju čvrste stavove ili pravila protiv toga da lezbijke, gejevi i biseksualke/ci vode misu ili službu; agencijama koje odbijaju pružiti vodeće izvore i usluge lezbijkama, gejevima i biseksualkama/ima i vladama koje nisu uspjele osigurati jednaka prava za sve građane, bez obzira na njihovu seksualnu orijentaciju.

Kulturalna, kolektivna ili društvena  homobija se odnosi na društvene norme i standarde koji diktiraju uvjerenje kako je biti heteroseksualan bolje ili moralnije nego biti lezbijke, gejevi i biseksualke/ci te da svatko jest ili bi trebao biti heteroseksualan. I za kulturalnu homofobiju se koristi naziv heteroseksizam.
Kulturalnu, kolektivnu ili društvenu homofobiju  doživljavamo svaki dan na televiziji i u oglasima gdje su likovi heteroseksualni, svaka erotska veza uključuje ženu i muškarca i za svako "normalno" dijete se pretpostavlja da ga privlače te da će se vjenčati za nekoga suprotnog spola. Za to dijete se također predpostavlja da ima majku i oca. U malobrojnim slučajevima gdje se prikazuju lezbijke, gejevi i biseksualke/ci, uglavnom su prikazani kao nesretni, stereotipni, skloni samo-destruktivnom ponašanju ili ambivalentni u pogledu svoje seksualne orijentacije.

Kulturalna, kolektivna ili društvena homofobija uključuje također urotu tišine i negiranje kulture. Zbog kulturne homofobije, lezbijke, gejevi i biseksualke/ci nisu bili u stanju stvoriti svoju kulturu. Povijest se falsificirala, prešućivala, poluistine su se koristile kako bi homoseksualnost i biseksualnost bile ušutkane. Moć patriarhalnog poretka se bazira na nastojanju da getoizira nepodobne pojedince i grupe kada postoji mala mogućnost da se one/i infiltriraju u društvo.

Sve/i se mi možemo osvrnuti na ponuđenu analizu homofobije i naći primjere iz vlastitog života u kojima mi i sudjelujemo u homofobičnom djelovanju i bivamo izloženi homofobiji koja je uperena u nas kako bi nas se pokušalo navesti da budemo muškarci i žene u skladu sa općeprihvaćenim značenjima tih pojmova.  

Jelena Poštić